mislili ste da ću napisat nešto, jel?
e pa zajebali ste se

Thanks to popular demand I'm back...

kurac popular demand, dobio jedan komentar od Vanduske (kojoj se ovom prilikom zahvaljujem i ispričavam zbog nespominjanja u ranijem postu) , a i ona sam traži da napišem kad dolazim u Istru...

Pa, da vam svima napakostim, evo novog posta.

al stvarno, više sam od vas očekivao...

P.S. svako tolko propustim otic u Istru, jer mi je nekak veca spica ostat solo u Zg-u, al bum ti javio, trebao bih ovih skorasnjih vikenada doletit.

a poticaj Aadrey natjerao sam se da napišem novi post, a osim toga, dugujem
to svima onima (Aadrey... misli da je to to...) kojima sam obećao slike iz prvog reda koncerta Children of Bodom-a 05.01.2006 u Boogaloo-u, Zagreb.

Da, iz prvog reda. Znam što mislite. Ne, nisam njihov najveći fan (mada se to uvelike promijenilo nakon koncerta i Lake Bodom-a) i ne, nisam došao u 7 u jutro i čekao ispred hale, kao neki. Do prvog reda sam došao jednostavnom potrebom za zrakom. I činjenicom da me gurala... Tea (?) iz Splita, koja studira ekonomiju u zagrebu (?) a koja mi je uletila u trećem redu nakon što je primijetila da "mi dobro ide ovo probijanje kroz redove". Naime, spletom okolnosti i nekoliko izbjegnutih pokušaja poganja, završio sam u 4. redu. A od tam se em niš ne vidi, em se niš ne čuje, em ja nisam pretjerano visok (180), a ništa ispod metar devedest tamo ni ne diše. Pa sam iskoristio svoju bogomdanu "korpulenciju" i probio se do prvog reda. Nije ni da je od tamo koncert bio čisti užitak (osim ako niste mazohistički homoseksualac koji uživa u sodomiji) ali, ja sam negativne strane nekako izbjegao čistom činjenicom što se iza mene stala cura. A, nije škodila ni činjenica da sam u prvom redu bio između gore spomenute Tee i, najvjerojatnije, Morrigan, koju sam upoznao tek kasnije, i to samo zato kaj sam ja bio onaj smeđi, kratkokosi koji se ispričavao nakon kaj je nekom, krajnje slučajno, usadio lakat u lice (za namjerne usatke se nisam ispričavao).

Da ne duljim, koncert je bio jeben, mada nisu odsvirali neke najdraže mi pjesme kao npr. Bed of Razors, Red Light pt.1, Bodom after midnight (sam po sebi), Warhearts... (ostale najdraže bi mi bilo čudno da su odsvirali jer nisu njihove:), ali, Lake Bodom je bio tu, a i Silent Night, Bodom Night. Osim toga, došao sam u priliku da napokon u neku pametnu svrhu iskoristim "Something Wild" majcu i killer kojeg mi je "cura" poklonila. (po navodnicima je jer nemamo još definiran odnos, a ovo da sam "došao u priliku" tu stoji jer ja nisam metalac, niti se tako oblačim {zapravo se oblačim široko, kako je to jedan od mojih prijatelja "stručno" definirao, kvazi-darkersko-brejkerski} al, eto, nosilo mi se to).

Da ne pilam dalje, slike...


četvrti red...



prvi red...



još prvog reda... (ova je inače najbolja, što prilično govori o kvaliteti ostalih)



opet prvi red... malo Alexi(j)a...



prvi red... al pitaj milog boga kaj je ovo... misli da mi je to džep...



prvi red... ovo je trebala bit najbolja slika, al mi se morao prek FOV-a nagnut kreten s kamerom...



opet prvi red... pošto sam bio drito ispred čovjeka, bilo ga je najjednostavnije slikat...



i još prvog reda... Aleksi izrastao iz redarove glave...



ovo s prvim redom postaje iritantno... uglavnom, opet Henkka...



... spigani Alexi...



...ovo sam iz grižnje savijesti probao uhvatit i ostale članove benda... bezuspješno...



...ovo je pak bijedni pokušaj hvatanja atmosfere iza prvog reda...



...ovaj je pak bijedni pokušaj uspio u hvatiti i nešto što neodoljivo podsjeća na moju frizuru...



...i zadnji izdanci prvog reda...


Poslje koncerta se dogodilo još par zanimljivih stvari kao npr. otkriće da je frend dobio Alexi(j)ev lanac, drugi frend dobio natrag majcu kojom je gađao bubnjara na samom početku koncerta ili, još bolje, da ipak nećemo piti s Bodomima jer je frend koji je to trebao srediti usrao motku... Al, ako ništa drugo, bar je koncert bio jeben, ja sam pio vode oba puta (i još sam pristojno poslao bocu drugima, toliko o mom neodgoju), rukovao sam se s bendom, izbjegao sam upalu pluća i venerične bolesti, i vratio sam se doma prije nego je itko shvatio da sam uopće otišao.

Usput, svi vi kojima se slike ne sviđaju i imate potrebu za komentarom kak je loša pozicija, kak nije u fokusu i slično, da sebi uskratim odgovor na vaš komentar, "možete mi komotno popušit kurac".

ightwish, Wish I had an Engel (jednom bio)

Tribute propalom bendu.

"tribute ostao, spot otišao pa-pa, novi bu vjerojatno Nymphetamine, dok se ne i tog ne zasitim"

Dobro, nije propao, samo su otjerali Tarju. A i tak su postali kvazi-power komercijala, tak da im pravo i budi.

alo Carolla...







´Twas brillig, and the slithy toves
Did gyre and gimble in the wabe;
All mimsy were the borogoves,
And the mome raths outgrabe.

"Beware the Jabberwock, my son!
The jaws that bite, the claws that catch!
Beware the Jubjub bird, and shun
The frumious Bandersnatch!"

He took his vorpal sword in hand:
Long time the manxome foe he sought --
So rested he by the Tumtum tree,
And stood awhile in thought.

And, as in uffish thought he stood,
The Jabberwock, with eyes of flame,
Came whiffling through the tu
lgey wood,
And burbled as it came!

One, two! One, two! And through and through
The vorpal blade went snicker-snack!
He left it dead, and with its head
He went galumphing back.

"And, has thou slain the Jabberwock?
Come to my arms, my beamish boy!
O frabjous day! Callooh! Callay!'
He chortled in his joy.

`Twas brillig, and the slithy toves
Did gyre and gimble in the wabe;
All mimsy were the borogoves,
And the mome raths outgrabe.

bog nedostatka bolje ideje, a gonjen iskrenom unutrašnjom željom da neš postam, evo jedne od mojih pričica s početka početaka bloga.

Znali su da im je ova špilja pogreška.
Već na samom ulazu ispunjavao ju je čudan miris. Miris praznine. Nešto što se nije moglo očekivati od špilje ovako duboko u šumi. No, kada su se odlučivali o njoj, čudan osjećaj potisnute strave koji je zavladao među prisutnima nadglasali su sve glasniji uzvici progonitelja. I isprva, pokazala se idealnim riješenjem. Glasovi progonitelja su utihnuli kako su ušli u pećinu. Zapravo, nakon par minuta tišine shvatili su da nečuju ništa osim sebe samih. A onda je nestalo svjetla.

***

Nitko nije primjetio što se dogodilo, no otvora više nije bilo. Kao da nikad nije ni postojao, njegvo je mjesto zauzeo velik kameni zid. Čudno. Magija može učiniti mnogo nevjerojatnih
stvari, no vlagu i pljesan na ovom zidu samo je vrijeme moglo stvoriti.

***

Svjetlo upaljene baklje samo je otkrilo očito. Visok, crni zid. Ali nečiji je bolni jauk otkrio nešto puno zanimljivije. Jeku hodnika koji se prostirao nasuprot. Ogroman po bilo svakoj mjeri, a ipak, dijelovi koje je otkrivalo svjetlo doimali su se obrađeni, čak i rezbareni. Koliko su god išli naprjed, vođeni idejom izlaza, svjetlo je uvijek oktkrivalo isto. Hodnik. Vječni hodnik. Ustrajni, svjetlom su pratili glasove koji su jekom nestajali u daljini. Sve dok nisu došli do mjesta kuda su glasovi nestali. Da je potpun mrak, nikad nebi shvatili potpuni obujam prostorije u kojoj su se nalazili. Isprva, mislilil su da su napokon izašli. No strop obasjan mutnom blijedoplavom svijetlošću vrlo je kratko mogao igrati ulogu neba. Ali ipak, taj se strop prostirao daleko, daleko, svuda uokolo, van vidokruga. Kada su se oči priviknule, počele su primjećivati mnoge detalje, među njima i obrise zgrada koji su se nazirali svuda uokolo. Grad u srcu planine. Nalazili su se u gradu u srcu planine.

***

Mnoge priče govore o tom gradu, o pustom gradu u srcu planine, no oni ih se preplavljeni čudnom mješavinom osjećaja strave i olakšanja nisu mogli sjetiti. Stojeći na čistini, pred ulazom u grad, odlučili su ući. Možda je na drugoj strani izlaz. Nije. No oni to ipak nikada nisu saznali.

***

Hodajući pustim gradom, sjene tinjajućeg svjetla baklje postajale su sve čudnije. Kao da se nešto miče, stalno ispred njih, stalno ispred svjetla. Ne, nemoguće, što bi željelo živjeti ovdje.
Što bi moglo živjeti ovdje. Premda možda neuvjerljiva, igra sjena im je ipak izvukla onaj iskonski strah, strah koeg su mnogi od njih već zaboravili. One hladne trnce na šiji djeteta koje se nađe pred ulazom u mračnu sobu. Strah od nepoznatog. Tražeći nešto da skrenu pozornost sa neizrečenog straha, poglede su usmjerili k osvjetljenom podu, tražeći zanimljive detalje. A ubrzo su nešto i našli.

***

Pojavilo se na rubu svjetlosti. Postolje slomljenog kipa. Zacrtani put ih je vodio od njega, ali sjene koje su odavale upisana slova sve su ih više i više intirgirale. Odluka je pala. Jedan od bakljonoša će otići pogledati. Od njih trojice, samo je jedan, nakon duge, duge tišine, istupio prihvačajući naizgled lak zadatak.
Dvadeset stopa. Toliko je bio udaljen od grupe kada je kleknuo da pročita natpis. Znanja tuđih jezika bila su mu nepotrebna, ovo je bilo ispisano ljudskim. Ragnarok.

***

Riječ mu još nije ni na pustila usne, a strah ga je već uspio obazeti. Riječ mu je bila poznata, ali otkud?
„Piše Ragn...“ Uzvik upućen ostalima zamro je na polovici, nakon što je bakljonoša shvatio da ga nema kome uputiti. Ostao je sam.

***

Nije dugo trebalo da razum popusti, a onaj osnovni instinkt bijega prevlada. Trebalo mu je dobrih pet stotina stopa da shvati uzaludnost svog trka. A i baklja u ruci...
Odlučivši leđa zaštititi zidom, tek se uspio smiriti kada je shvatio da je ovaj trk, premda za njega beznačajan, ostavio velik trag na jedinom mu izvoru svjetlosti. Baklja je polako zamirala. Svojim posljednjim titrajima prikazivala je novu igru sjena. No, sada to više nije bila igra. Bili su to obrisi, svakim titrajem, svakim smirajem sve bliži. A onda se baklja istrošila. I sjena više nije bilo. Ostala je samo tišina. I nečije oči u daljini. A onda su bile pred njim.

***

Nije mu dugo trebalo da shvati da će umrjeti. No, trenutak prije kraja shvatio je značenje one davno zaboravljene riječi. Shvatio je da je osuđen čim je stupio u ovaj grad. U Ragnarok. Grad postanka vampira.


e, i da, malo mojih starijih radova, dok sam se još bavio grafitima...


Fusion


Archangel


August


Iva


Pitaj boga, ovog se ni ja ne sjecam:)


Fantasy kerič...

I dosta za danas...

ako su me tražili tako ja to i učini, cijena gledanja mog bloga je novi post.
Inače, ironija sudbine je da je ovaj prošli, Izgubljena mladost/godina, nastao točno 6 mjeseci nakon što sam krenuo s blogom:)

ropade ja tako ovu godinu, parcijala nije opcija zbog "bolonjskog" procesa, moral bum upisivat razliku. Ovo zapravo i nije tragedija jer nije da sam namjeravao proć faks u roku, pa bi me ta "bolonja" stalno lovila, al nisam baš očekivao sjebat odmah prvu. Zapravo, još ima šanse da prođem, al toliko su male da se njima ni ne zamaram.

Svom maestralnom uspjehu sam odlučio posvetiti jednu pjesmu.



Zapravo sam htio "I'm going slightly mad" al tog spota naravno nema, "Show must go on" mi se činila malo preoptimističnom, tak da ova, sudeć po reakcijama moje majke (na pad, ne na pjesmu, idioti:), paše sasvim pristojno.

rije točno 3 (4?) godine, jedne prohladne jesenje noći ja sam se u otprilike ovo vrijeme probudio u toplom krevetu. Bez ikakvog sjećanja kako sam dospio tamo ili zašto sam, za ime božije, vezan za krevet, odlučio sam pitati oca o čemu se radi. Ali, zašto mi je otac tamo? I majka? I zašto je ova soba tako jebeno svijetla? Pokušavam spavati. Ali zašto mi se vrti? Zašto ova teta bolničarka ima tako dobru guzu? Bolničarka? Jebem vam mater svima, koj me kurac drmate svaki put kad zatvorim oči?



Tu negdje me je opet prigrlila tama.
Sljedeće jutro bilo je malo manje blijedo, ali sve jedno izgubljeno. Okovi s ruku su mi nestali, al infuzija mi je još virila iz vene (arterije?). Tamo je ostala još 2 dana jer mi se "trahom toliko stegnuo da nisu mogli ugurati cijev za ispumpavanje". Usput su mi objasnili su mi što se desilo.

Naime, nakon eksanja 5dl vodke (u 5 sekundi op.a.), te konzumiranja 2 dl pelina, 2 dl ruma i 1 dl brandy u sljedečih pola sata na prazan želudac, alkohol u krvi mi je dosegao razinu od 3.16 promila, pa se tijelo počelo bunit i odlučilo izbacit dio. Nakon, jelte, izbacivanja neprobavljenog viška, odlučio sam se odmoriti spavajući malo. U majci bez rukava. Na 5 iznad nule. Rezultat je bila temperatura od 34 stupnja, alkoholna koma i kratkotrajno zatajenje rada bubrega. Spasio me frend koji je odlučio nazvati moje starce jer mi "nije baš najbolje". I uglavnom, to je dan kada sam se ponovo rodio. I sada sam promijenjen čovjek. Vodki nemogu više ni primirisati. Prešao sam na Absinth i Techillu.

eki su ljudi glupi. Neki su jako glupi. Al nečiji imbacilizmi dosežu tolike visine da ih morate podijeliti sa drugim ljudima.

Naime, ja jučer solo doma, "učim", moram se javiti starcima u 23 da sam kao doma da budu sigurni da "učim". I tako, vratim se ja s partiya na kojem sam bio, 8 minuta zakasnim, nazovem starog, a kad tamo, glas sumorne smrti. Dobro, zakasnio sam, al 8 minuta, za ime božije. Ma, budemo se brzo izvukli, ostali doma chillat jos sat vremena i vratili se na party, mislim si ja. Al, naivne iluzije su mi ubrzo bile razbijena kad sam shvatio zašto se s druge strane linije nalazi sama smrt, a ne moj otac.

I ispriča mi stari priču.

Tu mi čeljust otprilike leži ne podu, oči širom razgolačene, hiperventiliram.
A stari nastavlja.

Kolko god ovo bilo smiješno, u tom trenutku mi je pobjegao humor izrečenog.

Uglavnom, jebeš dalje party, smirivao sam starog sljedećih sat vremena, uspijem uvjerit i sebe i njega da neznam ni jednu (umetni ime) kad mi sine da ja zapravo poznam tu curu.
I da smo se fakat bili neš kratko družili prije pitaj boga kolko. Al se jebeno ne sjećam da je bila glupa ko kurac. I tako, propade mi party, starci misle da sam diler, na kraju sam ostao doma učit... ostao sam doma.

Al ak niš drugo, bar sam uspio ikamčit broj s kojeg je nazvala starog da mogu obavit jedan prijateljski poziv i objasnit joj da ću joj, ako se ovakva slučajna bezazlena greškica ponovi, otkinut udove i zatuć je s njima.